Kako neka knjiga može toliko da oduševi čovjeka da on provede narednih 40 godina pokušavajući da je pretoči u film? Unlikeliest Hero (Najneobičniji heroj) je jednostavna hrabra priča o ratnom heroju koji je odbio da se bori, ali je kao vojni bolničar spasao stotine života. Ta priča je nekako pobudila maštu mladog Kanađanina, Stena Džensena. Iako nije imao iskustva sa izdavaštvom i medijima, odlučio je da će njegova životna strast biti da doprinese propagiranju te priče koju je doživio kao nešto što mijenja život. Čak se i preselio u Los Anđeles da bi bio blizu Holivuda, nadajući se da će stupiti u kontakt sa nekim ko bi mu pomogao da ostvari svoj san.

Ime tog bolničara bilo je Dezmond Dos. I zaista, nakon mnogo komplikacija i preokreta, čitavih deset godina nakon Dosove smrti 2006. godine, veliki filmski hit Greben spasa (Hacksaw Ridge), pretvorio je Džensenovu zamisao iz 1970-ih u bioskopsko izdanje koje pruža jedno potpuno drugačije viđenje bojnog polja. Greben spasa prikazuje ratno iskustvo principijelnog mladog čovjeka koji je bio spreman da služi svojoj domovini – ali ne sa oružjem u ruci!

Dos je trpio porugu i nasilje od svojih saboraca koji su prezirali njegove hrišćanske pacifističke principe. I pored toga, u odsudnim trenucima, on im je spasavao život. Služio je na krvavim poprištima Pacifičkog fronta u Drugom svjetskom ratu, i postao prvi prigovarač savjesti nagrađen Medaljom časti koju dodjeljuje Američki kongres. U jednoj od najpoznatijih bitaka – po kojoj je film i nazvan – Dos je 75-oricu ranjenih ljudi, jednog po jednog, spustio u podnožje 120 metara visokog grebena, gdje su bili na sigurnom. Sličnu hrabrost Dos je pokazivao i narednih dana, izlažući sebe više puta direktnoj liniji vatre da bi pomogao ranjenima. Ni sopstvene rane nisu ga zaustavile, i on je nastavio da pomaže žrtvama čak i dok su drugi njemu ukazivali pomoć.

Jedan citat iz te knjige glasi: „Svojom izvanrednom hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću, u izuzetno opasnim uslovima, redov prve klase, Dezmond T. Dos, spasao je život mnogim vojnicima. U cijeloj 77. Pješadijskoj diviziji njegovo ime je postalo sinonim za izvanrednu hrabrost koja uveliko nadilazi zov dužnosti“.

Zaista uzbudljivo štivo – ali kako pretočiti tu priču u veliki filmski projekat – pogotovo kad otkrijete da Dos uopšte ne gleda filmove niti voli da ide u bioskop?

Tu se umiješalo proviđenje – ili sreća – i omogućilo Džensenu da se sretne sa scenaristom i producentom Gregorijem Krozbijem, unukom legendarnog pjevača i glumca Binga Krozbija – koji se proslavio u mjuziklu Bijeli Božić (White Christmas). U to vrijeme Džensen je radio kao menadžer prodavnice u jednom hrišćanskom centru u Glendejlu u Kaliforniji, a Krozbi je tu došao zbog neke promocije.

Uvidjevši priliku, Džensen mu je prišao sa jednim primjerkom knjige i zamolio ga da je pročita jer, kao što je rekao: „Oduvijek sam mislio da bi to bila odlična ideja za film“.

Krozbi se prisjeća da je Sten izgledao kao zaista fin čovjek, tako da je rekao: „Da, naravno“ – i sve je ostalo na tome. Za zaposlene u filmskoj industriji takvi zahtjevi su nešto sasvim uobičajeno. „Bezbroj ljudi mi prilazi sa molbom da pročitam njihov scenario ili ideju za film, tako da u prvom trenutku nisam mnogo očekivao od toga – premda, moram da priznam da me je priča o Dezmondu Dosu kao prvom prigovaraču savjesti u istoriji koji je odlikovan Medaljom časti Američkog kongresa prilično zaintrigirala, tako da sam zaista ponio knjigu kući i stavio je na svoj već pretrpan radni sto.“

Tu je ona i stajala narednih mjeseci sve dok jedne nedelje Krozbi nije odlučio da raščisti svoj radni sto i pronašao je ispod gomile papira, bilješki i drugih materijala. „Dva sata kasnije“, sjeća se on, „upravo sam čitao poslednje odlomke kad su se moja žena i sin vratili kući, ušli u moju radnu sobu, i prilično se zabrinuli pošto su me zatekli sa suzama u očima, dok mi je koža na rukama sva bila naježena. Moja žena je usplahireno pitala: „U čemu je problem? Da li si dobro?“ Odgovorio sam joj: „Upravo sam pročitao jednu od najboljih priča svih vremena – a svaka riječ u njoj je istinita!“

Od tada je taj projekat trebalo da teče glatko, međutim, postojala je još jedna prepreka – sam Dos nije vjerovao u filmove. Zaista, njega uopšte nije zanimalo da neko napravi film o njegovom životu, prisjeća se Džensen. „Dezmond nije vjerovao u Holivud, niti je išao u bioskop, kad smo već kod toga. On je sve to smatrao jednom zlom i neodgovornom industrijom koja promoviše nemoral i nezdrav način života, i bio je uvjeren da je tom bogato okićenom gradu stalo jedino do toga da zaradi novac na račun običnog čovjeka.“

Interesantno je da se Krozbi, kao dugogodišnji filmski producent, slagao sa Dosovim gledištem – bar u izvjesnoj mjeri. Krozbi je zainteresovan za ono što on zove „filmovi koji bude ovce“. On je Dosovu priču doživio upravo tako, kao film koji će gledaoce navesti da razmišljaju o tome šta je zaista bitno u životu. „Još od djetinjstva volio sam da gledam filmove Frenka Kapre“, kaže on, „i sve što sam oduvijek želio da snimam bile su emisije i priče o stvarnim ljudima i događajima koji su nudili nešto novo svijetu – priče koje su kroz cijelu istoriju pokazivale kako biti dio rješenja a ne dio problema. Greben spasa (Hacksaw Ridge) kao da je bio namijenjen meni i čvrsto sam riješio da ga ostvarim.“

Nakon mnogo sedmica istraživanja, uključujući i pitanje šta je to u vezi sa Dosovom vjerom što ga je obilježilo kao čovjeka, Džensen i Krozbi su se konačno sreli sa njim lično – i to na godišnjem okupljanju ratnih veterana i dobitnika Medalje časti u Los Anđelesu.

Ušavši u hol prepun veterana i njihovih porodica, Krozbi i Džensen su zapazili tog „skromnog, plemenitog heroja“ koji je razgovarao sa nekim mladim vojnikom. „A onda, kao da je vođen nekom višom silom, Dezmond je protresao mladićevu ruku široko se osmjehujući, i pogledao u mom pravcu. Prišao je Stenu i meni kao da je prepoznao svoje stare drugove“, prisjeća se Krozbi. „Nikad ga ranije nismo sreli, ali Dezmond je ipak nekako znao da smo to mi, kao da je bio božanski vođen. Bio je to trenutak ’da se naježiš’, koji nikad neću zaboraviti.“

Uslijedio je dug i plodan sastanak koji je obuhvatao duboke diskusije o životu, porodici, moralu, vjeri i konačno o velikom pitanju – Da li bismo mogli da napravimo film o njegovom životu? Dos nam je dao svoj tipičan odgovor kao i mnogim drugim filmskim producentima tokom decenija. „Ne želim da se proslavim na račun onoga što sam uradio tokom Drugog svjetskog rata“. Zatim je dodao: „To je bilo nešto između Boga i mene, i smatrao sam to dužnošću prema svojoj domovini.“

Krozbi je u tom trenutku odlučio da rizikuje pozivajući se na istoriju Adventističke crkve. „Rekao sam mu da ga razumijem, a onda sam ga pitao koja je bila jedna od prvih stvari koju je njegova Crkva kupila nakon svog osnivanja. Pogledao me je pomalo zbunjeno i rekao: ’Štamparska presa – da li na to misliš?’ ’Upravo to!’ – odgovorio sam. ’A zašto je adventistički pionir Hiram Edson pozajmio Crkvi pare da kupi štamparsku presu?’“

Dos je objasnio da su adventisti željeli da objave svoju poruku svijetu i da je štamparska presa predstavljala sjajan način da se dopre do ljudi putem publikacija i pamfleta. To je vodilo ka diskusiji o vrijednosti knjiga – i o tim velikim hrišćanskim publikacijama, ali i o „mračnim, negativnim, sotonskim knjigama“ koje Dos očigledno nikad ne bi čitao.

„Mislim da ti kriviš same medije umjesto onoga što se preko tih medija prikazuje“, tvrdio je Krozbi. „Mi ovdje imamo priliku da čovječanstvu predstavimo priču koja može da izvrši veliki uticaj u svijetu – da uputimo snažnu poruku, naročito djeci, poruku da je u redu biti to što jesi i ići sopstvenim putem, da nije važno šta drugi misle sve dok radiš ono što ti je na srcu.“

Ostalo je sada već istorija. Film je snimljen pod nazivom Greben spasa (Hacksaw Ridge), u režiji Mela Gibsona, sa Endrjuom Garfildom u ulozi Dosa.

Šta ovaj film čini drugačijim od svih ostalih ratnih filmova koji postoje? Razgovarajući sa jednim holivudskim reporterom, Gibson je rekao da je za njega priča o „vojnom bolničaru koji nije htio da uzme oružje, ali je htio da učestvuje u spasavanju života na najstrašnijem mjestu na zemlji“ prosto „nadahnjujuća“. Zatim je dodao: „Biti na najstrašnijem mjestu na zemlji bez oružja, kretati se okolo obavljajući svoju dužnost kao vojni bolničar i spasiti toliko života, to je nešto zaista izuzetno.“

Za Džensena je gledanje tog filma predstavljalo ostvarenje sna – ali mu je krivo što nije snimljen ranije, još prije rata u Iraku. „To je potpuno kontrakulturalan film. Takvo ostvarenje daje ljudima nadu i uvjerenje da je u redu zauzeti sopstveni stav. Možete biti heroj, a ipak se držati svojih principa.“

Na kraju on iznosi dilemu sa kojom se bore svi koji su protiv rata i nasilja, a ipak prepoznaju da živimo u svijetu koji uopšte nije savršen. „Ako ste građanin neke zemlje, možda ćete morati da se borite za tu zemlju. Ako ste građanin nebeskog carstva, trebalo bi da budete vojnik koji se bori za to carstvo. Ponekad morate biti i jedno i drugo.“

Džensen ostavlja otvoreno pitanje. Dos pruža jedini mogući odgovor.

Viktor Hulbert (Focus magazine)